Od kolijevke pa do groba...
2011.
Tragikomedija (represija srednjoškolskog sustava).
Pedeset i dva posto učenik srednjih škola u Primorsko-goranskoj županiji često se osjeća umorno i iscrpljeno, ali usprkost tome, njih čak osamdeset i tri posto očekuje da će u budućnosti uspjeti u onome što im je najbitnije. Ta dva štura statistička podatka, izvađena iz sveobuhvatne analize koju je pod nazivom "Kako si?" na Kvarneru proveo Institut za društvena istraživanja, na simboličan način omeđuju polje interesa naše predstave. Zašto su učenici u školi i izvan nje umorni i iscrpljeni? I što im u današnjem sivilu daje snagu da ustraju u optimističkom pogledu u vlastitu budućnost? Takva i slična pitanja postavili smo zajedno s mladim glumcima-srednjoškolcima na probi predstave "Od koljevke pa do groba...", ne tražeći na njih sveobuhvatne odgovore, nego osluškujući bogatstvo svakodnevnih srednjoškolskih radosti i strahova kojima su takva pitanja logična posljedica.
Redatelj Mario Kovač u delikatan se posao rada sa i o srednjoškolcima upustio na jedini mogući način ukoliko se želi izbjeći pedagoško licemjerje, u potpunosti bez ikakvog unaprijed stvorenog zaključka i "rješenja". Mladi glumci dobili su priliku sami detektirati probleme, raduju se veselim stvarima i ismijavaju apsurde, s kojima su nažalost u školskom sustavu vrlo dobro upoznati. Kovač, stari underground igrač sa zdravim osjećajem za ironiju, nije dopustio da se smisao ove predstave svede na suvremenu bajku o srednjoškolskim Pepeljugama koje tlače zle obrazovne Maćehe, već je prijateljskim stavom, ali čvrstim vodstvom uspio u nakani da unutar jednog školskog sata ocrta skicu za (auto)portret današnjeg srednjoškolca, bez pretjeranog zauzimanja strana. U vremenu u kojem su školska djeca bilo kojeg uzrasta definitivno preopterećena nastavnim programima, izložena brutalnom fizičkom i ne manje malignom relacijskom bullyingu, od samog početka ustrašena nemanjem jasne vizije o budućnosti i, uopće, prilično deziluzionirana i zbunjena, predstava poput naše mali je, ali srčan prilog za normalizaciju stanja. Ako se mladi glumci mogu tako iskreno poigravati vlastitim strahovima i nesigurnosti, onda će možda i poneki njihov vršnjak-gledatelj s predstave otići bogatiji za spoznaju da stvari nisu tako crne i nepopravljive.
U želji da u pripremi predstave budemo što točniji u lociranju neuralgičnih točaka današnjeg srednjoškolskog obrazovanja, koristili smo svu dostupnu literaturu, sociološka istraživanja i važeće popise nastavnih programa. Uslijed toga, većina iskaza, statističkih podataka i nelogičnih popisa programa koji se mogu čuti u predstavi stvarni su i povjerljivi fakti, koji uklopljeni u fakturu kazališne predstave dobivaju neku novu kvalitetu, pa stvarni apsurdi postaju apsurdniji, a realni problemi iskrivljeni u umjetničkoj scenskoj optici od pojedinačnih slučajeva izrastaju u paradigme. Po spomenutom istraživanju, devet posto srednjoškolaca u Rijeci i okolici smatra da nema nikoga kome bi se mogli obratiti za pomoć. Držimo fige da što više tih učenika odluči jednu večer provesti u kazalištu...
Predstava je dobila nekoliko nagrada:
- Nagrada za najbolje dramske pedagoge M. Kovaču i D. Kirinčić
- Nagrada za predstavu u cjelini na Festivalu profesionalno vođenih kazališnih predstava HC Assiteja medjunarodne organizacije kazališta za djecu i mlade 2012. god.
9 izvedbi – 3063 posjetitelja
Autorski tim:
Redatelj: Mario Kovač
Dramaturg: Matko Botić
Dramska pedagoginja i asistent redatelja: Denis Kirinčić
Autori likovnih riješenja: studenti APUR-ia pod mentorstvom prof. Lare Badurine
Supervizor: Magdalena Lupi
Oblikovatelj svijetla: Predrag Potočnjak
