LJUBAV ZA LJUBAV
19.05.2022.
Najavljujemo premijeru predstave LJUBAV ZA LJUBAV; LJ za LJ koja će se održati u čet. 26.05.2022. g. s početkom u 19,30 h u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, Strossmayerova 1, Rijeka.
VIŠE OD 100 CRVENIH BALONA U OBLIKU SRCA NA POZORNICI,
poklon publici tijekom i na kraju predstave….
LJUBAV za LJUBAV (LJ za LJ) je predstava o „čaroliji za koju nam ne treba čarobni štapić“, o onome što je“ beskonačno, neodređeno i nema zakona“, „smisao života, htjeli mi to priznati ili ne“. Jer „ljubav je neizbježna i bez nje ne možeš voljeti niti biti voljen“, premda „može imati posljedica“ „lansirajući te među zvijezde pa potom strovaljujući u najdublje ponore“….
To su samo neka od promišljanja mladih glumaca-ica, različitih dobi u velikom rasponu, koji su uz puno razgovora, emocija i improvizacije pretočili ono šta za njih jeste ljubav i trebala bi biti, u svoje tekstove o njoj.
Razmišljanja mladih glumaca-ica, autora-ica tekstova predstave, profesionalni kazališni umjetnici, autorski tim predstave, pretočio je u post dramsku predstavu čija radnja nije linearna a izgovorena riječ nije jedino objašnjenje „ljubavi“ koja u racionalnom i iracionalnom spektru može, hoće i želi dodirnuti publiku.
Više od 100 crvenih balona u obliku srca koji su na sceni simbol su nas samih. Svih, i glumaca-ica na pozornici i publike u gledalištu, koji smo svi VELIKA LJUBAV. Rođeni u njoj i za nju. Razmjenjujući je i nesebično dajući jedni drugima, plešući s njom i u njoj, ljubav postaje jedini i najvažniji nematerijalni uvjet života. Svih nas na Planeti Zemlji: i ljudi i životinja i biljaka…. gdje je SRCE fizički organ koje svojim neumornim ritmom predstavlja bit života. Čak i onda kada neujednačeno i uzbuđeno tuče, kada se zaljubimo ili mislimo da nam nije dovoljno uzvraćena, da je nemamo dovoljno…
„Ma, nema veze“, kako kaže u predstavi jedan glumac osmaš, nakon svojih prvih zaljubljivanja. „Svi imamo loše dane, ali zato imamo uvijek i nekog da taj dan učini dobrim, da se probudio i krenemo u još jedan novi dan“, odgovara jedna od mlađih glumica dok treća, starija od oboje, viče: „Jedva čekam ponovno se zaljubiti i vjerovati svemu što je lijepo. Trčati glavom bez obzira izmaštanim putevima zbilje, s naočalama u kojima su sve boje šarenije, a problemi nevidljivi“.
AUTORSKI TIM:
Redateljica/dramaturgija izvedbe: Denis Kirinčić
Suradnica u režiji/dramaturgiji izvedbe: Nerma Kreso Kavain
Kostimografija: Tajči Čekada
Oblikovanje zvuka/glazba: Enver Krivac
Oblikovanje rasvjete: David Dubrović
Oblikovanje vizuala/snimanje: Tajana Vučenov
Fotografije: Tanja Kanazir
Asistent student svima u svemu: Edi Kačarik
Glumci u dobi od 7-20 g, AUTORI TEKSTOVA predstave:
Eufemija Babić, Ena Ban, Petra Borovac, Mia Demirović, Enea Frlan, Jan Ilić, Laura Ivas Jurković, Vanda Linić, Dino Petrinić, Karin Sušanj, Lucija Šimunić, Luka Troskot
Predstava traje oko 60 min. Primjerena je svim uzrastima; 11+
Publika na predstavi samo uz naš POZIV/POZIVNICU.
NEKI OD TEKSTOVA PREDSTAVE:
„MA, NEMA VEZE“, Dino Petrinić 14 g.:
2019 Godina je. Deveti mjesec, počela je škola. Profesor imenuje nove učenike koji su došli u naš razred. Među njima je i Nicol, cura koja je došla iz škole Trsat jer se obitelj preselila negdje oko mog kvarta. Nicol je, onako, onako…. Voli izlaske, zabave i sve što vole mladi. A mladi vole upoznavati nove ljude pa sam joj prišao da je pobliže upoznam. Gledali smo se u oči i bilo mi je jako čudno pričat s njom, jer sam imao neki čudan osjećaj…neku simpatičnost. Naravno, razgovor nije trajao baš dugo, a i Nicol je otišla do boljih prijatelja u našem razredu. Vani su počele priče kako se Dora svima sviđa, ali je zauzeta. ,,Ma, nema veze” - to je bila i još uvijek je najpoznatija kada se spominje Nicol. Ima nešto u nama, dečkima, neki čudan osjećaj i potreba za razgovorom s nekom curom. Kad ju gledaš u oči cijeli svijet se okrene, ona se krene smijat, a prijatelj ti dobacuje ,,Šta je, jel frka a?” uz neki ludi smijeh. Nicol bih znao opisati i da me probudite u ranu zoru, visoka je 160, možda malo više. Ima smeđe oči i predivan osmijeh. Većina moje ekipe se zaljubila u nju zbog razvijenog tijela, ali ja sam prvo gledao lice i karakter. Svi misle da to nije istina. „Ma, nema veze“. Kvartom su počele kružit priče da sam joj maltretirao mlađeg brata. Nije istina…Dobro, možda jesam, ali malo. Predivna je kad se ljuti, a nikako je ne mogu shvatit ozbiljno kad je ljuta i kad viče na dečke, presmiješno je. Od dana kad joj je nas troje maltretiralo brata, Nicol nije dobra s nikim od nas, ali kako kažu: „Ma, nema veze“. A za mene ima veze…Istinita priča, jučer sam joj prišao i pitao je da popričamo zbog svega što se dešava, jer ne želim da budemo u lošim odnosima. Simpatično, Nicol je rekla nešto sličnome ,,Ma, nema veze.”! Rekla je ,,Bilo pa prošlo.” Ha ha, nije mi jasno zašto druge cure to ne kažu. Cijelo to vrijeme dok je bila ljuta, svi dečki iz ulice su pomislili da su krivi, svi su htjeli bit dobri s njom. Kad je rekla da nema veze, osjetio sam nešto, ne mogu opisati što, ali mislim da je nešto dobro, nešto pozitivno. Možda imam šanse, a možda i ne. Vidjet ćemo. Ako ne uspijem? „Ma, nema veze“.
„ŠTO JE VELIKA LJUBAV BEZ VELIKE PATNJE“, Laura Ivas Jurković 20 g.
Puno puta razmišljala sam o ljubavi, raspravljala s prijateljima, poznanicima i neznancima. Gledala sam filmove, čitala knjige, promatrala ljude. Ipak, što sam starija sve mi više bježi van granica razuma. Od one mudre tinejdžerice koja je znala sve na ovom svijetu, postala sam polu žena koja više ništa ne shvaća. Tko zna, možda to i jest odrastanje. Nekada sam mislila da je malo dodira ljubav. Mislila sam da me ljudi koji se smiju sa mnom kad sam dobro i bacam dobre fore vole. Danas znam da dodir ne mora značiti baš ništa, a može biti sve. Nažalost moderan čovjek previše se udaljio od unutarnjeg sebe da bi mogao prepoznati iskren dodir. Znam i da je ljubav moja prijateljica Martina. Martina me ne voli jer dajem dobre savijete, jer sam lijepa, pametna, ambiciozna i uspješna i sve te ostale plitke stvari. Martina me voli kad sam doma raščupana i ne otuširana, nervozna i na rubu raspada. Zašto? Pa ne znam ni ja sama točno, možda jer zna da ću se rasplakati, obrisati suze, našaliti se i nastaviti dalje iako mi se baš i ne ide. Ona zna da sam više od „odlične mlade djevojke i studentice“. I ne, to nešto „više“ nije niti lijepo niti duboko, to je bol. Zato me voli, jer zna da bez obzira na bol uspijevam biti ta jebena „odlična mlada djevojka i studentica“. Svakog dana ona me uči voljeti. Nažalost ja volim sebe samo kad sam savršena, volim svoje roditelje samo kad zaboravim njihovih 1000 grešaka, volim samo ideju tog nekog muškarca u svojoj glavi, ali ne i njega. Volim ideju ljubavi koju bi mi mogao dati, a njega ni ne vidim. Zbog ovog, često sam neke svoje star eljubavi okarakterizirala kao bedastoće. Nisam bila u pravu, bile su to doista ljubavi s obzirom na ono što sam tada o ljubavi znala. Danas me često pitaju: „Pa kako takva cura nema dečka?“ kao da je muškarac jedina moguće svrha ženina postojanja na ovom svijetu. Čekam, čekam ljubav od koje će me boliti trbuh, čekam muškarca kojeg ću voljeti ne zato što mi plaća večere, pravi društvo i sluša moje nervozne ispade. Želim muškarca koji će me svaki dan svojim postojanjem natjerati na zahvalnost svemiru što od svih duša na ovom svijetu imam priliku dobiti dijelić njegove. Želim ga voljeti jer je on točno ta nesavršena jedinka koja je, a ne zbog onog što on može postati ili bih ja priželjkivala da je. Neka me i slomi. Možda je otrcano, ali što je velika ljubav bez velike patnje? Kažu mi da fantaziram. Ja mislim da su samo prestali sanjati.
„MOJA PRVA LJUBAV“, Luka Troskot 7 g.
Stavio sam joj ruke preko ramena. Zvale se Paula. Onda je ona meni zagrlila moje ruke, pa smo išli prati ruke. Sjeli smo za isti stol i ona mi je rekla da je zaljubljena u mene. Ja sam joj rekao da mi se sviđa.Izašli smo van, a ja se nisam imao s kim igrati. Onda mi je Paula došla i rekla da će se ona igrati sa mnom. Igrali smo se lovice. Pomagali smo si u vrtiću. Kad bi meni bilo teško, ona bi mi pomogla tako da mije pomogla nositi kutiju s igračkama. Postali smo prijatelj i prijateljica.Uvijek smo se lijepo družili u vrtiću i vani. Puno smo se voljeli.
„S KIM BIH HTJELA PROVESTI OSTATAK ŽIVOTA?“, Lucija Šimunić 19. g.
Hmm. .. s kime bi htjela provesti ostatak života? Možda bi to bila osoba koja bi mi se nasmijala kada bi ja slučajno prdnula „ups“. Osoba koja bi sa mnom proputovala cijeli svijet. Osoba koja bi mi poklonila ružu čak iako je jedan običan dan. Osoba koja bi me kada sam na dnu, podigla i bila uz mene. Osoba koja će biti sa mnom u dobro i u zlu.
„MOJA PRAVA LJUBAV ĆE SE POJAVITU NA VRATIMA…“, Petra Borovac 18 g.
Prvi put kada mi je netko rekao da mu se sviđam to je bilo u osnovnoj školi, ali tad sam bila još nezainteresirana da doznam što je ljubav i lako bih ignorirala sve dečke koji su mi prilazili. Ali dečki nisu bili jedini koje je interesirala ljubav jer su mi se moje prijateljice znale žaliti o njihovim neuspjelim pokušajima da priđu dečkima. I tako sam ja ljubav u školi igrala kao Kupid jer bih ja bila osoba koja bi govorila svima tko se njima sviđa.Tek sam nakon kraja osnovne počela razmišljati o tome što je ljubav i kada će se ona meni dogoditi. Kroz duboko razmišljanje zaključila sam da će se moja prava ljubav sama pojaviti na vrata te da je na meni da samo čekam i živim svoj život kao i uvijek.
